<body>
ušljo <3


29.07.2014.

Ali ono što boli nikad proći neće ..

Imala sam veliki strah od današnjeg dana. Ovo je prvi Bajram u mom životu u kojem sam se morala odlučiti koga da ispratim na Bajram-namaz. Ispratila sam svog oca, sama i sretna zbog toga što on nije sam, ali podjednako nesretna što nisam mogla da ispratim svoju braću. Njih je ipak ispratila žena koja nas 5 povezuje na ovome svijetu. I boljelo je, jebiga. Mislila sam da će biti lakše zbog toga što su se oni rastali, i u neku ruku i jeste lakše, ali današnji dan je dokaz da je i to u nekim trenucima teško. Preteško. Toliko da je nemoguće to opisati. Najgora je spoznaja da će tako biti svaki naredni praznik. Spoznaja da ću svog babu ispratiti još jedan Bajram, a na ostale ga neće imati ko da isprati. Ali eto, nešto mora biti što boli, uvijek. Rastrgana sam između 2 mjesta, ali ne još dugo. Moram da izdržim, jer kako koji dan odmiče sve sam bliže svojoj pravoj istinskoj porodici. Nas dvoje. Eh. Poslije nekog vremena nas troje, pa četvero i najzad petero kako planiramo :)
Bit' ćemo porodica. Bit' ćemo najbolji roditelji na svijetu. Nama dvoma su to uskratili, ali bit' ćemo svojoj djeci sve ono što nama naši roditelji nikada nisu bili. I baš zbog toga znam da ćemo biti najbolji. Najbolji u ljubavi, najbolji u pažnji, najbolji u svemu. Mi. Samo nas dvoje :)