<body>
ušljo <3


25.06.2015.

Moje sve se ceste gube u dubini tvoje ljubavi.

Kao i svaka djevojčica, i ja sam prošla kroz fazu zamišljanja svog vjenčanja.
Uvijek sam zamišljala sunčan dan, pun smijeha, sreće i nervoze. I tako sam kristalno jasno mogla vidjeti sebe kako treskam nogom od pod i lomim prste od nestrpljenja. A onda bi mi javili da je on došao po mene. Uvijek sam ga zamišljala kao nekoga plave kose sa nebesko plavom bojom očiju i uvijek bi on bio taj koji me voli najviše na svijetu i kojeg ja volim ništa manje od toga.
Luda dječija maštanja.
Dan prije vjenčanja se nismo vidjeli zbog izvršavanja posljednjih priprema i bilo je i više nego čudno.
Kako meni, tako i njemu očito, jer me zvao tu istu noć u 11h i želio je da me vidi. Odbila sam ga govoreći kako želim da me što više poželi i da baš zbog toga sutradan dođe po mene prije vremena.
A onda sam ja bila ta koja je njega zvala u ponoć.
I tako sam posljednji put pobjegla iz kuće u gluvo doba.
Pobjegla u noć zbog jednog poljupca.
Tek kada sam krenula nazad u kuću, rekoh mu da se nismo trebali vidjeti, jer kako kažu ipak je nesreća vidjeti mladu na dan vjenčanja, a to i jeste bio dan našeg vjenčanja ako se uzme u obzir ponoć koja je otkucala samo naš datum.
Dugo ću pamtiti njegov smijeh nakon što sam mu to rekla a još duže njegovu rečenicu koju je izgovorio poslije toga.

Nema meni nesreće, sve dok imam tebe pored sebe.

I eto, nekako sam jedva zaspala od nestrpljenja a onda sam se tek ujutro sjetila svojih ludih maštarija i shvatila koliko sam ustvari pogrešno zamišljala.
Dan nije bio sunčan, bio je tmuran i siv ali uprkos svemu tome bio je prepun sreće i smijeha. Milion puta sam zahvalila Bogu na djevojci koja me šminkala, jer čisto sumnjam da bi se oni podočnjaci prikrili sami od sebe.
Sebe sam ipak dobro zamislila. Baš kao i u tadašnjim mislima, ja sam bila ona koja je cupkala nogama, lomila prste na rukama i hodala kroz kuću kao navijena kineska lutka.
A onda je došao on.
I shvatila sam da sam i njega pogrešno zamislila.
Ne voli on mene najviše na svijetu a vala ni ja njega. Volimo se mi mnogo više. Svijet je ipak ograničeno područje, ova ljubav nije.
A ograničen je i broj riječi kojima bih ja pokušala opisati taj dan.
U meni se pomiješalo mnoštvo osjećaja.
Sreća zbog toga što je on konačno stigao tu, tuga zbog Anelovih suza, ponos jer je naša borba konačno dobila sretan kraj, strah zbog shvatanja da nas tamo čekaju njegovi roditelji, pa opet sreća zbog svih nasmiješenih lica, sreća jer su moji roditelji konačno nakon godinu i 2 mjeseca od razvoda skupa na istom mjestu i za divno čudo nijednom se nisu posvađali za tih par sati, pa ponovo ponos zbog tog zgodnog neodoljivog muškarca u odijelu, koji je ispružio ruku samo meni i koji me gleda kao da sam jedina osoba na cijeloj planeti.
U realnost me vratio tek svojim prodornim pogledom, poljupcem i riječima na uho "Najljepša si na cijelome svijetu" .
Trenutak poslije smo izrekli afmozno DA pred matičarem, Bogom i ljudima i time otvorili novo poglavlje u našem zajedničkom životu.
Prvi ples je bio uz pjesmu Lunjo, uz ujednačeno lupanje i njegovog i mog srca, njegovo šaputanje stihova na moje uho i uz moju puštenu suzu nakon njegovog stiska i poljupca u čelo.
I prošao je mjesec dana od toga ali nije prošla niti jedna noć a da se nisam probudila u pola noći i prstima prolazila kroz njegovu gutu crnu kosu, dodirivala svaki pedalj njegovog lica i svaki kut tih divnih usana. Kunem se Bogom, ove njegove tamno zelene oči ne bih dala ni za milju plavih, niti bih ovu njegovu pomalo kovrdžavu crnu kosu, koja sa takvom lahkoćom sakrije moje prste, dala za sve te smiješne plavušane.
Moj svijet je dobio potpuno novu dimenziju. Mnogo ljepšu i mnogo bolju.
Hvala Bogu na toj privilegiji.